sjećam se još onog sna koji puni moje oči
dok se mrak igrao s prvim sjenama jutra
nije dolazio uvijek, prikradao se vješto
u minutama oduzetim danu...

san je bio gotovo bez boje 
samo jedna crvena beretka i rukavice tvoje
jedan promrzli nosić usred zime
i veliki bijeli osmjeh...

sjećam se još uvijek sna koji nam je dolazio skupa
dok smo otkrivali slijedeće minute i dan spor
nije dolazio uvijek, prikradao se vješto
u minutama umora utišanih razgovora

san je bio živ i pomalo mutan
kraićkom oka opazih te dok se smiješ sa mnom
na početku proljeća i na kraju zime
i jedan topli zagrljaj...

sjećam se još onog sna koji nam je krao noć
dok u tebi punoj sreće budio se život
nije dolazio uvijek, prikradao se vješto
kad umor svaku vjeđu stišće...

san je bio čudan i pomalo plašljiv
jednim okom vidim tebe, a u drugom strah
toplo sunce na kraju zime
i jedan novi život počne...

dolaze nam opet snovi, ali njih ne shvaćam
dok sam stojim i gledam u istok
ne dolaze uvijek, prikradaju se vješto
u mutnom pogledu u sutra...

san je siv i pomalo smiješan
jer jedna stara ruka drugu staru grije
a netko sličan nama usred ljeta
svoju djecu pokazuje...