kad na dušu legne i posljednja kap samoće
a umor stegne me za grlo olovnim stiskom
znam da srce može bolje, ali pitanje jel' hoće
oglasiti se smijehom ili prodornim vriskom

zagledan u točku gdje se spaja prostor i vrijeme
u daljini takvoj da skrivena me zove
kroz onaj mutni pogled usađuje mi sjeme
i pred mene postavlja izazove nove

okrenem se oko sebe al' samo mrak i tišina
a u meni nemoć jer ljudi postali su ljudima pljen
u pogledu im bijes, zloba i krvava praznina
a ja bježati neću jer za bijeg ja sam lijen

sumnjaš u mene i to se vidi jasno
u očima ti tinja tuga rasplamsana razočaranjem
oprosti, ali svoje stavove iznosim poprilično glasno
i otrovno se služim prikupljenim znanjem

i ja bih posustao jer se previše sa sobom borim
i sumnjam u sebe i više nego što pokazujem
dušo, za nas je se palim i kao krijes gorim
jel' baš sve moram da pokazujem

sumnjam u sebe već poprilično dugo
i ona poprima svoj poseban život u meni
svijeto u svijetlu ne svijetli, već mu treba ono drugo
najbolji se snovi grade tek u mraku ili sjeni

stvaram nove krvave na zacijeljenim ranama
nokte zarivam duboko u njih i ne osjećam bol
ne želi voće na najnižim granama
samo za gozbu sam spreman postavljati stol

ali ne ide mi dalje od ove olovne kože
i nikako do gornji grana da istegnem ruke
vragovi sa snovima vječnu vatru lože
i na dohvat uspjeha te nabijaju na kuke

borit' ću se sa sumnjom, a u njoj neću imat mjeru
vrijeme je uvijek u tom boju saveznik
i kad ga dovoljno proteče u jednom smjeru
ona će poput filmskog trika biti zaboravljen lik

sumnja će nestat, kao što u daljini nestaju pruge 
sakriti će se ona, lukavo ipak, to znam
i kod prvog neuspjeha njene prve sluge
opet, sa tutnjom trube izjuriti van