sjećam se još onog trčanja

po proljetnom jutru nedjeljom

po onim ulicama ispunjenim veličinama

idoli se rađali svaki dan

sjećam se i promrzle zime

koja pali kosti u prstima

i stvara inje u dahu na usnama ranjenim

od mladenačkog ljubljenja

sjećam se da je i trava tada mirišljala jače

sjećam se da su i planine tada bile više

a neki ljudi nedokučivi

i neki ideali bistri i jasni

sjećam se vremena kad sam ljude dijelio na ove

i one koji su mogli više, koji su mogli jače

okružen prvima težih drugima

u magli bistrog dijamantnog vremena

sjećam se još noći u proljeće jedno

koje je otelo posljednje snove

il' je to bilo rano ljeto - nisam siguran

ali jedno znam prvo brdo je bilo preskočeno

a u drugo jutro nisu niti druga brda bila visoka

u to jutro, kao da se magla poigrala sa mnom

pa tlo skrilo, odmaknuh se od ljudi koji mi dali kist

s kojim sam kitio svijet i stvarao idole

i lovio perje laži i gutao dim padajućih zvjezda

i oslikavao sjene snova

sjećam se i kasnog proljeća kad žedna zemlja

popuca poput prezrele lubenice

koje je sa sobom odneslo maglu 

i konačno odpuhalo ništa na čemu sam stajao

i konačno uvidio da su ovi ti koji vrijede, 

a ne oni koje s vremenom nestanu i izblijede

draga, znam da je smješno, al' usnuh i kraj te priće

u jednoj dugo zimi, niti blagoj niti oštroj

negdje po sred kako i život svoj tjerah

opet maglu kako skriva sada vrhove

a ne nas u snu skrivene...