Preskoči na glavni sadržaj
kad pogledam unazad
gadi mi se put kojim sam kročio
koliko sam riječi prešutio
koje sam stavove dopustio
na koliko sam mržnje zažmirio

kad pogledam unazad
gadi mi se lik koji susretnem
koliko je laži prešutio
koje je boli dopustio
na koliko je zla zažmirio

kad pogledam unazad
gadim se samom sebi
ne zbog onog što sam bio
niti što postat mog'o
već zbog onog što već jesam
i što u meni klija

eng:
when I look back
disgusted at the path I trod
how many words I suppressed
which views I let

on how much hatred I closed my eyes

when I look back
disgusted at figure that I meet
how many lies he suppressed
which pain he let
at how much harm he closed his eyes


when I look back
disgusted at myself
not because of what I've been
or I could or should become
but because of what I already am
and what sprouts within me

Popularni postovi s ovog bloga

kad na dušu legne i posljednja kap samoće a umor stegne me za grlo olovnim stiskom znam da srce može bolje, ali pitanje jel' hoće oglasiti se smijehom ili prodornim vriskom zagledan u točku gdje se spaja prostor i vrijeme u daljini takvoj da skrivena me zove kroz onaj mutni pogled usađuje mi sjeme i pred mene postavlja izazove nove okrenem se oko sebe al' samo mrak i tišina a u meni nemoć jer ljudi postali su ljudima pljen u pogledu im bijes, zloba i krvava praznina a ja bježati neću jer za bijeg ja sam lijen sumnjaš u mene i to se vidi jasno u očima ti tinja tuga rasplamsana razočaranjem oprosti, ali svoje stavove iznosim poprilično glasno i otrovno se služim prikupljenim znanjem i ja bih posustao jer se previše sa sobom borim i sumnjam u sebe i više nego što pokazujem dušo, za nas je se palim i kao krijes gorim jel' baš sve moram da pokazujem sumnjam u sebe već poprilično dugo i ona poprima svoj poseban život u meni svijeto u svijetlu ne svijetl...
prvo ti moram reći uz zvuke ove noći nije mjesec taj koji krije tajnu noćne svile svile koja kroti sjenke kao avet i krije ih u svoja bedra do jutra rana opet će u jutro sjenke kliznut poljem i biti veće od svog početka smanjivat se i rasti i opet će ti noć od svojih sluga tkati ljepljivu paučinu tišine i pijeskom napunit oči ponovo ćeš se pitat uz zvuke nove noći tko je taj koji krije tajnu noćne svile ja ti moram okrivit maštu koja liči slike po mojim kapcima i kad oči žmire maštu krivi, lutko ona stvara slike u noći nespretne i željne jutrom obrisane...
istina ima lošu naviku u svađi iscuri kroz rubove stisnutih usnama u tišini onog što ti nisam rekao i nikad ne bi zamisli i skrije samu sebe u galmi bezličnog  istina ima lošu naviku iscuri kroz prste kao pijesak kule koju gradim ali ostane kao teg koji na potiljku leži i neda mi spati i svijetli kroz vjeđe iscrtavajući slike koje trebale se desit' istina ima lošu naviku zatekne me uvijek nespremnog u startu i kopa po kostima, ruje i probada a ja se trudim, da je ignoriram i nevidim