Pjesme

uglazbljena

dok kiša polako pada

a vjetar stvara umorni huk

noć ulazi u pore grada

i ostavlja tužni muk

dok cvijeće ne zamiriše

i dok se latice ne rasklope

zemlja čeka svoje kiše

da joj snjegove rastope

a ja čekam tebe

kao zemlja kišu svoju

a ja čekam tebe

da mi daš kap tvoju

kao cvijet na zelenom polju

kao jutarnje rose kap

daješ mi sumornu volju

od ljubavi mi praviš slap

i puštaš me da kližem

niz tvoja svilena bedra

a ja ti poljupce nižem

i ostavljam ti ih na njedra

i ti daješ mi sebe

kao rosa na cvijetu tom

i ti daješ mi sebe

i odlaziš sa snom

Popularni postovi s ovog bloga

kad na dušu legne i posljednja kap samoće a umor stegne me za grlo olovnim stiskom znam da srce može bolje, ali pitanje jel' hoće oglasiti se smijehom ili prodornim vriskom zagledan u točku gdje se spaja prostor i vrijeme u daljini takvoj da skrivena me zove kroz onaj mutni pogled usađuje mi sjeme i pred mene postavlja izazove nove okrenem se oko sebe al' samo mrak i tišina a u meni nemoć jer ljudi postali su ljudima pljen u pogledu im bijes, zloba i krvava praznina a ja bježati neću jer za bijeg ja sam lijen sumnjaš u mene i to se vidi jasno u očima ti tinja tuga rasplamsana razočaranjem oprosti, ali svoje stavove iznosim poprilično glasno i otrovno se služim prikupljenim znanjem i ja bih posustao jer se previše sa sobom borim i sumnjam u sebe i više nego što pokazujem dušo, za nas je se palim i kao krijes gorim jel' baš sve moram da pokazujem sumnjam u sebe već poprilično dugo i ona poprima svoj poseban život u meni svijeto u svijetlu ne svijetl...

Pročitajte više

razumijem te do se gledamo u mraku i dok spavaš na tvrđavi od lake svile razumijem ti i slobodu kojom grabiš svoje snove ispod perja stišćeš jednom rukom moju kao da pomišljaš da se usudim bježat' drugom tražiš sebi slobodu na krpicama hladne plahte kroz rupice spuštenih roleta neki posebni zvjezdani roj svijetlo mraka ulazi u sobu iscrtava nam mapu razumijem te dok se diramo u snu i dok brundaš poput bumbara u ljetu razumijem i sreću koju skrivaš u rubovima usana otpuhuješ umor svoj kao da se neće više sutra vratit' mumljaš neke teške riječi od kojih raspoznajem ime svoje kroz rupice spuštenih roleta krijesnice u zavodljivom plesu svijetlo mraka ulazi u sobu pokazuje nam put

Pročitajte više

istina ima lošu naviku u svađi iscuri kroz rubove stisnutih usnama u tišini onog što ti nisam rekao i nikad ne bi zamisli i skrije samu sebe u galmi bezličnog istina ima lošu naviku iscuri kroz prste kao pijesak kule koju gradim ali ostane kao teg koji na potiljku leži i neda mi spati i svijetli kroz vjeđe iscrtavajući slike koje trebale se desit' istina ima lošu naviku zatekne me uvijek nespremnog u startu i kopa po kostima, ruje i probada a ja se trudim, da je ignoriram i nevidim

Pročitajte više