nisi u pravu
kad me gledaš zatvorenih očiju
dok sa sebe skidam umorne ruke i noge
a teške misli odlažem na stolicu
obasjanu ponoćnim suncem

nisi u pravu
ni kad razmišljaš o meni
kao o nekom uspješnom liku ruskog romana
koji uspijeva spiskati tisuće stranica
na svoje male laži

nisi u pravu
kada dišeš preglasno usnulim plućima
a oči zarobljene nekim snom 
dok ja u prašini svojih misli
ledim još jedan dan

nisi u pravu
ni kad kucaš na prošli događaj
svojim bezprijekornim sjećanjem
kojim kao da razbijaš svoje iluzije o meni
a ja i dalje pokušavam zaspati

nisi u pravu
niti u jutro koje ti se pruža  
kroz rolete napola stisnute u grču
i to što nisi u pravu, moraš znati 
ne čini niti moje misli ispravne