Pjesme

uglazbljena dok kiša polako pada a vjetar stvara umorni huk noć ulazi u pore grada i ostavlja tužni muk dok cvijeće ne zamiriše i dok se latice ne rasklope zemlja čeka svoje kiše da joj snjegove rastope a ja čekam tebe kao zemlja kišu svoju a ja čekam tebe da mi daš kap tvoju kao cvijet na zelenom polju kao jutarnje rose kap daješ mi sumornu volju od ljubavi mi praviš slap i puštaš me da kližem niz tvoja svilena bedra a ja ti poljupce nižem i ostavljam ti ih na njedra i ti daješ mi sebe kao rosa na cvijetu tom i ti daješ mi sebe i odlaziš sa snom

prođi s mišlju kroz ušicu igle svemir smjesti si na dlan otvori oči ispunjene zvijezdama i zaplovi tim morima sna

znam da te peče dok me gledaš jutrima najradije bi se sklupčala u kuglu od boli koja te prožima ali ja je sa sebe ne mogu sprati gađenje ne možeš skriti niti ga ljepotom pokriti tišinom ga zaboravi oprosti mi grijeh jer nije usmjeren tebi ma znaš ti dobro kakav sam ja to radim sebi jer je sa sebe ne mogu je sprati

spuštaš se na vjeđe svojim mekim prahom osmjehom zaigrana sve te viđam rjeđe ostavljaš me s dahom u prstima zapetljana više rijetko prozboriš dvije-tri riječi kratke dok čekaš sa mnom san kako uopće dozvoliš da tajne naše slatke s uspavankom izađu van i trudim se svom silom da šutim glasno da me ne kriviš ne dodiruješ me krilom tebi je sve jasno ti se s time miriš al' reći ću ti jasno uz dah tvoj sneni ne mogu da odolim udahnu ću glasno privući te k meni i reći da te volim

ne govori mi šaptom jer šaptom ću pasti ne pričaj mi tiše jer riječi ću ti krasti pokrij svoje usne okrutnim jezikom tišine udalji se od mene, bojim se tvoje blizine i dopusti da kroz prste prođe pijesak vremena i stvori hladan kamen od ovog sjemena pokrij svoje oči beskonačnom prazninom resetiraj mozak ispunjenom bjelinom neću nas zalijevat moramo prestat rasti i ne govori mi šaptom jer šaptom ću pasti

ne zanima me istina u nju ću malo riječi odložit trenutno mi laž odgovara  više istina je kao bjelina na kojoj ćeš boje lako složit jer laž je uvijek nova, a ne kliše u laži me još uvijek ima u laži još se s tobom mazim kao onda uz prozor stari a s istinom je došla zima i što ću reći dobro pazim jer istina sve pokvari

predugo već ne gledam te dok spavaš niti slušam kako plačeš il' se smiješ predugo već ne gledam te do sanjaš ne približavaš se da te mazim ni da se griješ predugo već nedostaje mi tvoja sklonost i tvoja duboka zrcala pored nosa predugo već nedostaje mi tvoja bliskost niti znam kako miriše ti kosa al' obečajem ti danas da sutra neće biti isto…

toplinom mi otvaraš oči svaki svojim šaptom miluješ dodirom me uvijek zoveš a ljubavlju dodiruješ

već na početku točke otkrila si laži dok ti ruke držim i grijem u mojim riječima istinu ne traži jer iza njihove ljepote ja se krijem ne možeš me promijenit, mila kako bi ti bio draži jer meni su prevare krila a topli vjetar laži i proždret ću te cijelu kao valovi stijene sebe ću prodat u skupom odjelu a od tebe napravit mene od sad u svakoj tvojoj riječi ti me glasom potraži što god ćeš poželjet reći već na početku točke otkrit ćeš laži

dok te gledam kako capkaš po prašini mojih riječi ja razmišljam što je s nama i što ti još moram reći dok te gledam kako gaziš mutnu vodu mojih misli odmičeš se ti od mene a u sebe smo se stisli dok te gledam kako pleteš koprenu svu od zlata tešku kao brigu tvoju i vežeš mi ju oko vrata dok te gledam kako capkaš po prašini mojih riječi ja razmišljam što je s nama i što ti još moram reći…

iskidane priče polomljena stakla još uvijek rastu s nama drveni zvukovi usporene brzine u očima skrivena je tama usoljena voda slatka riječ ležiš polomljena i… sama

u maglenoj sobi punoj smijeha i snova hodali smo nježno kroz prozor sobe magla iscrtava jutro umorno, snježno na krovovima kuća sjene love svijetlo i skrivaju se u tami na vratima zakuca jutro… i više nismo sami

neka te okovi olovni nikada ne stežu makar za sve uvijek bio kriv veća je sreća koja prošla je kroz mrežu jer ispunjavat će te dok si živ Franu

kao ogoljenu kost sebe ti dajem pružam ruke, mila kao nakrivljeni most trudim se da trajem al' dotrajala svila u lahoru mekom lakih snjegova i lepet teških krila zaplovit ćeš tom rijekom trošnih mostova gdje nisi još bila

što se to iza tvojih očiju krije koji vjetar diže prašinu i huči u kojoj boji ti snove snije dijete koje u tebi skriva se i čuči

dišeš mi na oči dodiruješ me bedrom ruke su ti snene ne znam hoćeš li moći zaplovit zatvorenim jedrom tim morima mene

kroz zatvorene oči gledam te kako skrivaš sve ono što jesam i trebao bi biti lakim korakom kroči jer i u mojim snovima snivaš a ja u tebe ću ući i tamo se skriti