kad na dušu legne i posljednja kap samoće a umor stegne me za grlo olovnim stiskom znam da srce može bolje, ali pitanje jel' hoće oglasiti se smijehom ili prodornim vriskom zagledan u točku gdje se spaja prostor i vrijeme u daljini takvoj da skrivena me zove kroz onaj mutni pogled usađuje mi sjeme i pred mene postavlja izazove nove okrenem se oko sebe al' samo mrak i tišina a u meni nemoć jer ljudi postali su ljudima pljen u pogledu im bijes, zloba i krvava praznina a ja bježati neću jer za bijeg ja sam lijen sumnjaš u mene i to se vidi jasno u očima ti tinja tuga rasplamsana razočaranjem oprosti, ali svoje stavove iznosim poprilično glasno i otrovno se služim prikupljenim znanjem i ja bih posustao jer se previše sa sobom borim i sumnjam u sebe i više nego što pokazujem dušo, za nas je se palim i kao krijes gorim jel' baš sve moram da pokazujem sumnjam u sebe već poprilično dugo i ona poprima svoj poseban život u meni svijeto u svijetlu ne svijetl...
prvo ti moram reći uz zvuke ove noći nije mjesec taj koji krije tajnu noćne svile svile koja kroti sjenke kao avet i krije ih u svoja bedra do jutra rana opet će u jutro sjenke kliznut poljem i biti veće od svog početka smanjivat se i rasti i opet će ti noć od svojih sluga tkati ljepljivu paučinu tišine i pijeskom napunit oči ponovo ćeš se pitat uz zvuke nove noći tko je taj koji krije tajnu noćne svile ja ti moram okrivit maštu koja liči slike po mojim kapcima i kad oči žmire maštu krivi, lutko ona stvara slike u noći nespretne i željne jutrom obrisane...