Pjesme

jednom ćeš shvatit kako u tebi leži osmjeh kojeg darovao sam nekom a vratio se duplo jednom ćeš vidjet u tebi leži netko iako ne želi sve više sliči meni jednom ćeš i čuti riječi što di dadoh dok na rubu dana pokažem ti san jednom ćeš i ti nekom dati osmjeh naći ćeš ga u nekom jer se vraća duplo Franu i Heleni

i vrijeme sipi neumorno me gleda kroz ušicu pješčanog sata smije mi se i izaziva u rijeci trenutka uspravno se stvorim ljutnjom brišem osmijeh koji iza kuta vreba prožimam se sporo usnulom i hladnom noći gledam se ispod oka dok tišinom si šutnju krojim biram prsten  koji guši svaki udahnuti zrak puštam ruke da se griju a oči da usahnu predajem se lako ovoj tmurnoj zemlji mirisom me mami hladnoćom grli nisam htio poći a ni postat tako pa ne mogu birat čamac s kim odplovih i vrijeme dalje sipi neumorno traži kog će sada kroz ušicu nanišanit u grob

na kraju dana uvijek posadi most koji vodi do snova kako bi vidio zvijezde dom gradi ali ti ga gradi bez krova istini se nasmij u lice jer tko je ona da ti krade mir ne lete samo ptice nije samo za zvijezde stvoren svemir puzanje ti ne treba za let jer tko je do ptice došao preko puža nemoj biti i ti prosječan cvijet ako već ne možeš biti ruža ne vjeruj onim koji ti zamjeraju na letu sloboda u njima ne zvoni glasno hodaj, leti - ma radi što hoćeš na ovome svijetu jer na kraju sve će ti ipak biti jasno

ne želim postat' pisac koji šara svoje sjene po svemu što mu na pamet padne koji gleda svoj život kroz leću duge proze il' kroz neki ritam uspavane pjesme ne želim niti biti neprirodni glumac  koji glumi svoje želje kao da su najčistije na svijetu koji smišlja svoje dijalog s nekim u praznini il' isprazno bulji on zamišljeno u pod ne želim, nit' ću postat slikar koji slika samo  svoje boje po svemu što mu oko uhvati u kist koji reda sjene skupa sa svijetlom oko sebe il' izbjegava u sebi crni mrak želi ja biti čovjek koji piše što mu ruka kaže po svemu što oko može, a ne mora da vidi koji zadirkuje život vrhom svojeg nosa il' kaže zbogom kad mu je stvarno dosta

nekad kad vrijeme uspori, a ja dočepam se samoće isprazan ću leći u nju utonuti polako, raširenih ruku nek' me ona nosi dok joj ne bude dosta misli ću razbacat kao konfete ja u vjetar pusti ću tišinu da me prožme, izjede iznutra nek' me skrije od buke što izvana lupa nakon predugog trenutka kojim plovio sam sretno otvoriti ću oči udahnuti duboko, ciljano u sutra nek' mi ono vrati nazad moj trenutak

rastopljene boje kao akvarelna slika prosute po ranoj, podravskoj magli usporeni zvuci kao usnula igra prate me u korak sprovodske brzine nasmiješeni obraz kao razasuto platno ocrtava mi sreću skrivenu u nama i ta boja koja sjaji prikrivenom bistrinom i ti zvuci što zvone neodređenom daljinom pa i to lice što grije ugodnom blizinom... ne mogu opisati usnulu mi, s tobom, noć

podmetnuta od zvijezda koje sjaje u onim noćima  kad san lijepi spore sjene zidom i kad se jutro čini daljim od sutra svojom rukicom dotakla si moje srce koje kuca u prstu dok ti dudu vračam u nasmiješena usta oteta iz prvog reda anđela što nebom plove dojahala na krilima jutra i sakrila sreću u oči svoje bisernim si osmijehom dozvala mi jutro a ja već umoran jedva čekam opet sutra Heleni