Pjesme

zašto mi se jutro uvijek pruži sporo i sakrije svoje duge, žute prste u plahte izgužvane snovima zašto mi se podne uvijek žuti glasno i prikazuje mi dan, uvijek iza ugla omotan oko dragih mi cesta zašto mi se noć uvijek uvlači u kosti i natjera me u svaku moju misao uvučen u usnuli ogrtač

nisi u pravu kad me gledaš zatvorenih očiju dok sa sebe skidam umorne ruke i noge a teške misli odlažem na stolicu obasjanu ponoćnim suncem nisi u pravu ni kad razmišljaš o meni kao o nekom uspješnom liku ruskog romana koji uspijeva spiskati tisuće stranica na svoje male laži nisi u pravu kada dišeš preglasno usnulim plućima a oči zarobljene nekim snom  dok ja u prašini svojih misli ledim još jedan dan nisi u pravu ni kad kucaš na prošli događaj svojim bezprijekornim sjećanjem kojim kao da razbijaš svoje iluzije o meni a ja i dalje pokušavam zaspati nisi u pravu niti u jutro koje ti se pruža   kroz rolete napola stisnute u grču i to što nisi u pravu, moraš znati  ne čini niti moje misli ispravne

amputirana iz zbilje niti ne shvaćam gdje se kriješ akrostih ti imenu utočište

jednom, možda i shvatim tvoj osmjeh anatomiju tvoga stava nametnem tad' sebi skokom po skok pod tim grudama od svile na sedmom oblaku ćemo se tada sresti a tvoje ime u stihove prenesti

u trenutku potrebe kada pomoć trebaš pojavit' će se kraj tebe ruka za koju niti ne znaš pomoć će u celofan ovit šarmantno pomoć pružit na vjeru hvale ćeš se povit nadaš se da ćeš se odužit

u klupku svojih misli u magli svakog jutra u hladnom dodiru tvojih ruku samoća me izjeda izunutra 

s nemirnim rukama lovio sam te na pramcu našeg broda ležali smo u cik zore dogovorili sve a opet ovdje zalutali po visokoj travi lovili smo sreću na splavu prelazili i najdublje rijeke sve naše stalo je u vreću a opet ovdje zalutali *** kao most koji završava na pol' svaka naša svađa ugasne u ruci skrivam našu bol a osmjeh navučem na usne ti na ramenu pokazuješ nemoć u oku tuga glasno zablista i opet sama prespavaš noć a tuga u tebi prolista *** jedno dana ja ću pronaći nas jer mi još samo to fali smijati ću se jasno i na glas kako ne bi opet zalutali