i vrijeme sipi
neumorno me gleda
kroz ušicu pješčanog sata
smije mi se i izaziva

u rijeci trenutka
uspravno se stvorim
ljutnjom brišem osmijeh
koji iza kuta vreba

prožimam se sporo
usnulom i hladnom noći
gledam se ispod oka
dok tišinom si šutnju krojim

biram prsten 
koji guši svaki udahnuti zrak
puštam ruke da se griju
a oči da usahnu

predajem se lako
ovoj tmurnoj zemlji
mirisom me mami
hladnoćom grli

nisam htio poći
a ni postat tako
pa ne mogu birat
čamac s kim odplovih

i vrijeme dalje sipi
neumorno traži
kog će sada kroz ušicu
nanišanit u grob