nekad kad vrijeme uspori, a ja dočepam se samoće isprazan ću leći u nju utonuti polako, raširenih ruku nek' me ona nosi dok joj ne bude dosta misli ću razbacat kao konfete ja u vjetar pusti ću tišinu da me prožme, izjede iznutra nek' me skrije od buke što izvana lupa nakon predugog trenutka kojim plovio sam sretno otvoriti ću oči udahnuti duboko, ciljano u sutra nek' mi ono vrati nazad moj trenutak
Pjesme Tomislava Ostojića