Pjesme

podmetnuta od zvijezda
koje sjaje u onim noćima
kad san lijepi spore sjene zidom
i kad se jutro čini daljim od sutra
svojom rukicom dotakla si
moje srce koje kuca u prstu
dok ti dudu vračam
u nasmiješena usta

oteta iz prvog reda
anđela što nebom plove
dojahala na krilima jutra
i sakrila sreću u oči svoje
bisernim si osmijehom
dozvala mi jutro
a ja već umoran
jedva čekam opet sutra

Heleni

Popularni postovi s ovog bloga

through the void of never ending there is peace descending on the morning as paper thin pall through the leaf of fog frozen there is light chosen to show as a path to the fall and we will follow as we can through the soft yellow dome and we will try and try our best to call this fall our home but winter will come so swiftly as we reache for warmth of the sun this year will soon be over another in the pale white begone

Pročitajte više

kad na dušu legne i posljednja kap samoće a umor stegne me za grlo olovnim stiskom znam da srce može bolje, ali pitanje jel' hoće oglasiti se smijehom ili prodornim vriskom zagledan u točku gdje se spaja prostor i vrijeme u daljini takvoj da skrivena me zove kroz onaj mutni pogled usađuje mi sjeme i pred mene postavlja izazove nove okrenem se oko sebe al' samo mrak i tišina a u meni nemoć jer ljudi postali su ljudima pljen u pogledu im bijes, zloba i krvava praznina a ja bježati neću jer za bijeg ja sam lijen sumnjaš u mene i to se vidi jasno u očima ti tinja tuga rasplamsana razočaranjem oprosti, ali svoje stavove iznosim poprilično glasno i otrovno se služim prikupljenim znanjem i ja bih posustao jer se previše sa sobom borim i sumnjam u sebe i više nego što pokazujem dušo, za nas je se palim i kao krijes gorim jel' baš sve moram da pokazujem sumnjam u sebe već poprilično dugo i ona poprima svoj poseban život u meni svijeto u svijetlu ne svijetl...

Pročitajte više

dišeš mi na oči dodiruješ me bedrom ruke su ti snene ne znam hoćeš li moći zaplovit zatvorenim jedrom tim morima mene

Pročitajte više