Pjesme

rastopljene boje kao akvarelna slika prosute po ranoj, podravskoj magli usporeni zvuci kao usnula igra prate me u korak sprovodske brzine nasmiješeni obraz kao razasuto platno ocrtava mi sreću skrivenu u nama i ta boja koja sjaji prikrivenom bistrinom i ti zvuci što zvone neodređenom daljinom pa i to lice što grije ugodnom blizinom... ne mogu opisati usnulu mi, s tobom, noć

podmetnuta od zvijezda koje sjaje u onim noćima  kad san lijepi spore sjene zidom i kad se jutro čini daljim od sutra svojom rukicom dotakla si moje srce koje kuca u prstu dok ti dudu vračam u nasmiješena usta oteta iz prvog reda anđela što nebom plove dojahala na krilima jutra i sakrila sreću u oči svoje bisernim si osmijehom dozvala mi jutro a ja već umoran jedva čekam opet sutra Heleni