Pjesme

zašto mi se jutro uvijek pruži sporo i sakrije svoje duge, žute prste u plahte izgužvane snovima zašto mi se podne uvijek žuti glasno i prikazuje mi dan, uvijek iza ugla omotan oko dragih mi cesta zašto mi se noć uvijek uvlači u kosti i natjera me u svaku moju misao uvučen u usnuli ogrtač

nisi u pravu kad me gledaš zatvorenih očiju dok sa sebe skidam umorne ruke i noge a teške misli odlažem na stolicu obasjanu ponoćnim suncem nisi u pravu ni kad razmišljaš o meni kao o nekom uspješnom liku ruskog romana koji uspijeva spiskati tisuće stranica na svoje male laži nisi u pravu kada dišeš preglasno usnulim plućima a oči zarobljene nekim snom  dok ja u prašini svojih misli ledim još jedan dan nisi u pravu ni kad kucaš na prošli događaj svojim bezprijekornim sjećanjem kojim kao da razbijaš svoje iluzije o meni a ja i dalje pokušavam zaspati nisi u pravu niti u jutro koje ti se pruža   kroz rolete napola stisnute u grču i to što nisi u pravu, moraš znati  ne čini niti moje misli ispravne