mrzim svaki svoj otisak u tebi
a vidim ga na daleko kako svijetli
i pulsira poput umiruće zvijezde
i peče i boli

mrzim svoju riječ u ustima tvojim
koja vrača se dvostrukom brzinom
koja udara poput malja
i lomi i melje

mrzim pogled moj skriven u tvojim očima
koji prodire duboko i otkriva te 
samog u sobi punoj ljudi
i smrzava i otaplja

i mrzim što si tu poprimila obrise moje
i mrzim što ponavljaš frustracije moje
i mrzim i to što ti iste stvari mrziš kao i ja

uhvačen u svoje klupko, zapetljano duboko u tebi

ne znam što više mrzim svoj početak ili tragičan kraj s tobom