Pjesme

u trenutku potrebe kada pomoć trebaš pojavit' će se kraj tebe ruka za koju niti ne znaš pomoć će u celofan ovit šarmantno pomoć pružit na vjeru hvale ćeš se povit nadaš se da ćeš se odužit

u klupku svojih misli u magli svakog jutra u hladnom dodiru tvojih ruku samoća me izjeda izunutra 

s nemirnim rukama lovio sam te na pramcu našeg broda ležali smo u cik zore dogovorili sve a opet ovdje zalutali po visokoj travi lovili smo sreću na splavu prelazili i najdublje rijeke sve naše stalo je u vreću a opet ovdje zalutali *** kao most koji završava na pol' svaka naša svađa ugasne u ruci skrivam našu bol a osmjeh navučem na usne ti na ramenu pokazuješ nemoć u oku tuga glasno zablista i opet sama prespavaš noć a tuga u tebi prolista *** jedno dana ja ću pronaći nas jer mi još samo to fali smijati ću se jasno i na glas kako ne bi opet zalutali

sjećam se još onog sna koji puni moje oči dok se mrak igrao s prvim sjenama jutra nije dolazio uvijek, prikradao se vješto u minutama oduzetim danu... san je bio gotovo bez boje  samo jedna crvena beretka i rukavice tvoje jedan promrzli nosić usred zime i veliki bijeli osmjeh... sjećam se još uvijek sna koji nam je dolazio skupa dok smo otkrivali slijedeće minute i dan spor nije dolazio uvijek, prikradao se vješto u minutama umora utišanih razgovora san je bio živ i pomalo mutan kraićkom oka opazih te dok se smiješ sa mnom na početku proljeća i na kraju zime i jedan topli zagrljaj... sjećam se još onog sna koji nam je krao noć dok u tebi punoj sreće budio se život nije dolazio uvijek, prikradao se vješto kad umor svaku vjeđu stišće... san je bio čudan i pomalo plašljiv jednim okom vidim tebe, a u drugom strah toplo sunce na kraju zime i jedan novi život počne... dolaze nam opet snovi, ali njih ne shvaćam dok sam stojim i gledam u istok ne dolaze uvi...

mrzim svaki svoj otisak u tebi a vidim ga na daleko kako svijetli i pulsira poput umiruće zvijezde i peče i boli mrzim svoju riječ u ustima tvojim koja vrača se dvostrukom brzinom koja udara poput malja i lomi i melje mrzim pogled moj skriven u tvojim očima koji prodire duboko i otkriva  te  samog u sobi punoj ljudi i smrzava i otaplja i mrzim što si tu poprimila obrise moje i mrzim što ponavljaš frustracije moje i mrzim i to što ti iste stvari mrziš kao i ja uhvačen u svoje klupko, zapetljano duboko u tebi ne znam što više mrzim svoj početak ili tragičan kraj s tobom