Preskoči na glavni sadržaj
večer se zavukla u ruke
a one mi tišinom zbore
šaptom otkucava vrijeme
i polako, poput perja,
poput maslačka, ili
noćnog svijetla 
sa svojim mekim sjajem
spustila se tuga na oči moje

proždire me cijelog
a ja trulim u tišini
u praznini - sam
polako drobim slike
usporava se vrijeme
i kao da na trenutak stane
u tišini moje ime i
misli moje gube sjaj
a tuga noćas
sa svojim mekim sjajem
spustila se i pojela mi vid

eng:
evening has crept into my arms
and they speak to me with silence
ticking time whispers
and slowly, like feathers,
like dandelions, or
night lights
with its soft glow
sadness descended on my eyes


devouring me whole
and I'm rotting in silence
in the emptiness - alone
slowly dribbling out images
time slows down
and as if stoped for a moment
in the silence my name and
my thoughts are losing halo
and sadness this night
with its soft splendor
came down and ate my vision

Popularni postovi s ovog bloga

through the void of never ending there is peace descending on the morning as paper thin pall through the leaf of fog frozen there is light chosen to show as a path to the fall and we will follow as we can through the soft yellow dome and we will try and try our best to call this fall our home but winter will come so swiftly as we reache for warmth of the sun this year will soon be over another in the pale white begone  
kad na dušu legne i posljednja kap samoće a umor stegne me za grlo olovnim stiskom znam da srce može bolje, ali pitanje jel' hoće oglasiti se smijehom ili prodornim vriskom zagledan u točku gdje se spaja prostor i vrijeme u daljini takvoj da skrivena me zove kroz onaj mutni pogled usađuje mi sjeme i pred mene postavlja izazove nove okrenem se oko sebe al' samo mrak i tišina a u meni nemoć jer ljudi postali su ljudima pljen u pogledu im bijes, zloba i krvava praznina a ja bježati neću jer za bijeg ja sam lijen sumnjaš u mene i to se vidi jasno u očima ti tinja tuga rasplamsana razočaranjem oprosti, ali svoje stavove iznosim poprilično glasno i otrovno se služim prikupljenim znanjem i ja bih posustao jer se previše sa sobom borim i sumnjam u sebe i više nego što pokazujem dušo, za nas je se palim i kao krijes gorim jel' baš sve moram da pokazujem sumnjam u sebe već poprilično dugo i ona poprima svoj poseban život u meni svijeto u svijetlu ne svijetl...
dišeš mi na oči dodiruješ me bedrom ruke su ti snene ne znam hoćeš li moći zaplovit zatvorenim jedrom tim morima mene