Pjesme

istina ima lošu naviku u svađi iscuri kroz rubove stisnutih usnama u tišini onog što ti nisam rekao i nikad ne bi zamisli i skrije samu sebe u galmi bezličnog  istina ima lošu naviku iscuri kroz prste kao pijesak kule koju gradim ali ostane kao teg koji na potiljku leži i neda mi spati i svijetli kroz vjeđe iscrtavajući slike koje trebale se desit' istina ima lošu naviku zatekne me uvijek nespremnog u startu i kopa po kostima, ruje i probada a ja se trudim, da je ignoriram i nevidim

glasno mi otkucavaju prsti po krovu užarenog pogleda blago prolaze kroz kosu i dodiruju pogled mrežom žutih perlica ulazim kro z prašinu u sobu i već ranim jutrom prikazujem silinu podneva topim svaki pogled u hladu   ubrzavam bose noge grlim vrući asfalt bojim nebo u modru boju brišem kapljicom kiše kraj ovog vrućeg dana skrivam se u masardi novog jutra

uzmi moje oči jer skrivaju svijet tebi nepoznat nestaje u njima boje, a ljudi gube sjaj prođi kroz mene kao laka zraka svemira neostavljajući trag, prizivaš šaptanje jutra odbacimo svoje ruho intime i prezira zaplešimo pod zvijezdama modrim i svilenim zapetljani u ovoj mreži nježnih dodira izgubimo sebe, a otkrimo nas

imam jedan poseban trik koji vrati svako sjećanje unatrag  i prikazujem odigrane uloge na zidu u sporoj i gluhoj igri sijena uz tihu glazbu nekog daleko-istočnog zvuka imam jedan poseban trik kad god zažmirim vidim u glavi slike obojane u žutilo onih starih istrošenih sjećanja a osjećaji koji kapaju po licu razmazuju boje i mute oštrinu imam jedan poseban trik u kojem stojim hrabar i smion ne drhtim pred ničim u crveno odjeven koračam u juriš kroz ratna polja izrovana strahom

jutrom sam otpetljao prve zrake sunca što dotiču mraz na blatu podravskom i sa svojom tromosti - gospođom maglom prikazao ljepotu što se krije na rubu vašeg oka kao zakopano blago iskopano dravom šepurim se u međi koju bilogora konča grlato pozivam junake starog grada da u mojoj igri oružje pronađu opet ćete tjerat mene u vruću vodu od mene ćete pravit jutro ili zoru ja ću za to vrijeme pored topa čućat i čekat da spasim domek vama drag za moju vjernost mene ćete štovat vaš grad će postat' grad moje braće a ja ću vas opet budit' u zore koje lede i otpetljavat u vama prve zrake jutra

jednom ćeš shvatit kako u tebi leži osmjeh kojeg darovao sam nekom a vratio se duplo jednom ćeš vidjet u tebi leži netko iako ne želi sve više sliči meni jednom ćeš i čuti riječi što di dadoh dok na rubu dana pokažem ti san jednom ćeš i ti nekom dati osmjeh naći ćeš ga u nekom jer se vraća duplo Franu i Heleni

i vrijeme sipi neumorno me gleda kroz ušicu pješčanog sata smije mi se i izaziva u rijeci trenutka uspravno se stvorim ljutnjom brišem osmijeh koji iza kuta vreba prožimam se sporo usnulom i hladnom noći gledam se ispod oka dok tišinom si šutnju krojim biram prsten  koji guši svaki udahnuti zrak puštam ruke da se griju a oči da usahnu predajem se lako ovoj tmurnoj zemlji mirisom me mami hladnoćom grli nisam htio poći a ni postat tako pa ne mogu birat čamac s kim odplovih i vrijeme dalje sipi neumorno traži kog će sada kroz ušicu nanišanit u grob