Pjesme

sjećam se još onog trčanja po proljetnom jutru nedjeljom po onim ulicama ispunjenim veličinama idoli se rađali svaki dan sjećam se i promrzle zime koja pali kosti u prstima i stvara inje u dahu na usnama ranjenim od mladenačkog ljubljenja sjećam se da je i trava tada mirišljala jače sjećam se da su i planine tada bile više a neki ljudi nedokučivi i neki ideali bistri i jasni sjećam se vremena kad sam ljude dijelio na ove i one koji su mogli više, koji su mogli jače okružen prvima težih drugima u magli bistrog dijamantnog vremena sjećam se još noći u proljeće jedno koje je otelo posljednje snove il' je to bilo rano ljeto - nisam siguran ali jedno znam prvo brdo je bilo preskočeno a u drugo jutro nisu niti druga brda bila visoka u to jutro, kao da se magla poigrala sa mnom pa tlo skrilo, odmaknuh se od ljudi koji mi dali kist s kojim sam kitio svijet i stvarao idole i lovio perje laži i gutao dim padajućih zvjezda i oslikav...

znam da me gledaš dok ti smišljam novu priču tim očima snenim a pogled ti se muti i riječi gube se znam da me gledaš dok ti crtam po zraku tigra a ti ga loviš svojom rukom i glavu pod moju skrivaš znam da me gledaš dok ja snen tebi laže pravim koje voze u san ti im jedra puniš svojim snenim dahom znam da me gledaš i dok snivaš u svojem snu od boja silnih al' ti ne znaš da i ja tebe kroz teški dah sporog dana u čudu i dalje gledam Franu

upoznah te jučer dok si hodao predgrađem mog grada tim nogama od vjetra tom kosom punom svile upoznah te jučer kako gradiš svoje kule od pijeska tim rukama od zlata tim prstima punim mašte upoznah te jučer dok se smiješ svemu u inat tim očima od bisera tim usnama punim sreće Franu