Pjesme

nošen jutarnjim dahom te prelijepe priče izmiče mi jedan potrošen a novi dan sviće zapetljan u snove te prelijepe lađe između jastuka i tvog pogleda jutro me uvijek nađe otisak tvoj tu se šire kao oni krugovi u vodi tvoj me osmjeh opet zove tvoja ruka još mi godi kako stvari za sad stoje u ovoj kratkoj priči sve se bojim onom kraju iako na sretan meni sliči Anandi

u školjci smješten dan se na kraju sebe žuti i u punome sjaju ostavlja tragove na duši

kakvi se samo svjetovi u dječju ruku skriju i navru k'o rijeka teći a laži i istine razaznat ne možeš  u obilju mašte i riječi kakvi se samo svjetovi u dječju ruku skriju i istine i zlatne laži pogledaj taj žuti snijeg ili plavu šumu daj svoje srce mi pokaži kakvi se samo svjetovi u dječju ruku skriju mravac koji teži kilu i lubenica iskrivljenih zubi i plave kose vidiš li ti princezu il' vilu ali kad se tuga u oči skrije cijeli svijet s njima tuguje a suza jedna vrijedi stotine u tom oku istkanom od istine

sklupčan u ruku bola bodlje prošlosti do kosti zarijane oči mrenom zatvorene crnilo svu bijelu obojalo kao žrtvenik ili oltar  prošaran vitrajima prošlim stojim nasred svoje boli i tražim i moli i gorim razapet na svoje grijehe kažnjen po svojem sudu čekam neku ruku koja će me sklupčanog prepoznat